Zašto bi Bošnjaci u Turskoj sada trebali podržati Erdogana

Posljednji javni istupi turskih lidera, kao i samog predsjednika Tajiba Erdoana, isključivo su posvećeni pitanju terorizma jer je ova zemlja postala primarna meta terorističkih organizacija koje poput bijesne nemani siju smrt po Bliskom istoku. ISIL i PKK su najkrvoločnije kad je u pitanju Turska. Iako je PKK mnogo starija organizacija i djeluje već nekoliko desetljeća, zbog bilansa od stotinjak mrtvih u posljednjem atentatu u Ankari, ISIL, iako je mlađi po nastanku, preuzeo je primat u hijerarhirij krvoločnosti terorističkih organizacija.

U takvom ozračju i obruču ratnog plamena i terora u Turskoj se održavaju novi parlamentarni izbori. Stoga je pred građanima Turske vrlo važna odluka da odbrane demokratiju i politički pluralizam od nasilja koje bi rezulturalo rasparčavanjem države.

U nedavnom svom istupu predsjednik Erdogan je javno prozvao neke zapadne zemlje da naoružavaju terorističke organizacije.

Asad ili Erdogan

S druge strane pak, neki zapadni mediji optužuju Erdoana da je “šurovao” sa ISIL-om. Sve je ovo dio verbalnog rata koji se uporedo vodi sa krvavim ratovima na granicama Turske. Mediji i političari koji optužuju turske lidere kako su šurovali sa ISIL-om, traže izliku za motiv atentatora na građane Ankare. Paradoksalno je, a mnogo više licemjerno, da isti mediji i političari pokušavaju naći razumijevanje za politiku Bešira El Asada, pa čak i opravdanje što do sada zapadne zemlje nisu vojno intervenirale u Siriji i zaštitile civile od krvoločnih Asadovih hordi. Oni “najubojitiji” svjetski mediji čak tvrde da je nemoguće postići mir u Siriji bez privole Asada da sjedne za pregovarački sto, itd.

Tako da su na ovakav način mediji kroz vapaj za mirom u Siriji iskazali spremnost za oprost jednom od najvećih krvnika današnjice.

Pitanja koja pred čovječanstvo izbacuje golgota sirijskog naroda, izlaze pred oči svakom normalnom ljudskom biću, poput mrtvog tijela dječaka Ajlana kojeg je more izacilo na obalu. Detonacije, jauci, bolnice, bijeda, ranjenici, izbjeglice..., već nekoliko godina su nam pred očima kao “razglednice iz Damaska”.

Posebno muslimani iskazuju teške emocije od boli za sirijskim narodom. Ništa manje muslimani ne iskazuju frustracije i tugu zbog nemoći islamskog svijeta da nešto poduzme i pomogne svojoj braći.

Turski narod, kao i njihovi političari učinili su mnogo kako bi pomogli svojim komšijama. Bar je takav opći dojam kod muslimana. Možda muslimani sa Balkana, posebno Bošnjaci, najbolje razumiju kako same Sirijce, tako i Turke. Jer muslimani Balkana su iskusili opakog diktatora Slobodana Miloševića, pa potom i licemjerstvo svjetskih sila, i njihovih medija u odnosu na bjesnilo srpskog vožda. Zaista, zbog nekoliko referenci, od društvenog uređenja zemlje, diktatorskih manira i ideološkog profila, pa do političkih saveznika, Bešir Al Asad najviše sliči “balkanskom kasapinu”.

Izetbegović i Milošević

Ne, ne može se Tajib Erdoan porediti sa Alijom Izetbegovićem iz više razloga, mada to neki rado čine. Prvo Erdoan nije ratni ni lider ni komandant armije na čiju je zemlju izvršena agresije, kao što je to bio rahmetli Alija Izetbegović. Ali ima  osnove porediti politički profil i poziciju Erodoana i Alije Izetbegovića kad je u pitanju antiislamska propaganda nekih zapadnih medija. Neki su zapadni autoriteti, poput Lorda Ovena, u vrijeme dok su krvoločne četničke horde vršile masovna klanja i ubijanja bosanskih muslimana, uporno svijet ubjeđivali da je Alija Izetbegović vjerski fanatik i fundamentalista, a Milošević socijalista i mirotvorac.

Jesu Alija Izetbegović i Tajib Erodoan kao lideri vrlo moćnih (pro)islamističkih stranaka, Stranke demokratske akcije (SDA) i Stranke pravde i progresa (AKP), činili političke poteze koji su nervirali inteligenciju i puritanske ideologe zapadne liberalne demokratije, ali njihove i eventualne greške su benigne u odnosu na njihove političke protivnike koji se ne libe upotrijebiti ni najsvirepije metode ataka na njih, njihov narod i njihovu zemlju.

Kao što su Milošević i Asad proizvedeni iz diktatorskih režima, čak i posestrimskih stranaka kao što su to stvarno i bile Komunistička partija Jugoslavije i Baas partija Sirije, koji su pola stoljeća mrcvarili sopstveni narod, tako su Alija Izetbegović i Tajib Erdogan bili uistinu demokratski odgovor monopartijskom sistemu koji su svojim rigidnim sekularizmom podržanim vojnom i policijskom represijom ugnjetavali Turske i Bošnjake te im uskraćivali vjersko-nacionalni identitet.

U tim vremenima Kemalizma i Titoizma ova dva naroda su imala vrlo kontrolirane odnose, sa vrlo niskim intenzitetom kulturne suradnje. Tek dolaskom na vlast Alije Izetbegovića, a potom i Tajiba Erdoana ova dva naroda se “ponovo upoznaju” i ostvaruju snažne međunacionalne veze. Iskazana je bujica emocija na obje strane. Ta bujica emocija naplavila je i neke nepoželjne, pa čak i štetne efekte. Ali, sve se to može, ako bismo bili i samokritični, podvesti pod izazove demokratskih procesa i tranzicije. Posebno ako bismo te probleme uspoređivali sa problemima sa kojima se sad suočava turski narod. Stoga bi bio (demokratski) luksuz izvolijevati i cjepidlačiti oko politike AK Partije uoči predstojećih izbora. U onoj mjeri u kojoj su balkanski muslimani najdirektnije iskusili krvavi teror i progone u toj mjeri moraju biti svjesni važnosti trenutka i problema sa kojim se suočavaju njihova (sa)braća u Turskoj i tako odgovorno postupiti. Ovdje se posebno misli na Bošnjake koji imaju pravo glasa da baš u inat dušmanima, ma koliko to bilo iracionalno, jer je to jedna od konstanti bošnjačkog mentaliteta, glasaju za one protiv kojih svjetski mediji vode verbalni rat i propagandu. Naravno, radi se o AK Partiji i predsjedniku Redžepu Tajibu Erdoanu. Baš iz inata, u ovom trenutku treba stati na Erdoanovu stranu!

(The Bosnia Times)