DINO MERLIN: Oprostio sam ocu što me napustio…
Popularni sarajevski muzičar uoči nastupa u Beogradu otkriva za Story zašto nasjlednicima dopušta i ono što mu baš nije po volji, kako je uspio da čitavog života ostane s jednom ženom, zbog čega je ocu oprostio to što ga je napustio…
Popularni sarajevski muzičar Edin Dervišhalidović (53), poznatiji kao Dino Merlin, prilikom svog prošlog gostovanja u Beogradu, prije četiri godine, rasprodao je čak tri koncerta u Beogradskoj areni. Ni sada interesovanje za njegov nastup nije ništa manje. Karata za 24. oktobar više nema, ima ih još za 25. oktobar, ali trećeg koncerta, ipak, neće biti. Nećemo ponavljati historiju, tri Arene dese se jednom u životu i neka tako ostane – objasnio je Merlin. Ali nisu samo bezvremene ljubavne pjesme ono što privlači publiku u ovolikom broju na nastupe sentimentalnog Sarajlije. Osim stvaralačkog opisa koji je često izazivao i kontroverzne reakcije javnosti, kao što je bio slučaj s nezvanično zabranjenom pjesmom o ljubavi Sirijca i Izraelke Moja mala Židovko, ili sa komponovanjem himne Bosne i Hercegovine kad je muzičar izjavio da je za svoju zemlju učinio više nego njen predsjednik, Dino možda još više osvaja ljude svojom uzbudljivom životnom pričom punom uspona, padova, bola i sreće, u kojoj malo ko neće pronaći elemente sopstvenog života. Kao dijete ostao je sam s majkom, prihvatao se fizičkih poslova po komšiluku kako bi uštedio za svoju prvu gitaru, a u mladosti je radio u fabrici. Uspio je da se digne iz pepela kad se posle prve turneje ženi i malom djetetu vratio bez novca, mirno trpio glasine o tome da je islamski sveštenik u civilu, oštro kritikovao rat i ratnike i opet, nakon svega toga, uspio da izgradi porodičnu harmoniju i mir. Iako je s jednom ženom čitavog života, iz njega i dalje liju emotivni stihovi o zaljubljivanju i razlazima, sreći i patnji baš kao da nije ostario ni jedan jedini dan od svog prvog hita Teško meni sa tobom. Mada je naziv grupe Merlin, po sopstvenom priznanju, izvukao iz šešira na jednom derneku, teško je reći da tu nema neke magije.
– Susretu sa svojom publikom. Večerima za koje unaprijed znam da će biti drugačije od ostalih. Veselim se viđanju s beogradskim prijateljima, ali i ponovnoj posjeti Beogradu jer je to grad koji me podsjeća na početak karijere. Tu sam doživio mnoge lijepe trenutke.
Koga biste od beogradskih kolega najviše voljeli da sretnete?
– Čolu, Bregu, Vesnu, Željka, ali znam da se svako svojim poslom zabavio, tako da ću mnoge koje bih želio da vidim prije sresti negdje drugo nego u Beogradu ili Sarajevu. Ipak, unaprijed se radujem svakom novom sastanku sa starim prijateljima.
Iako ste disciplinovani i umjereni u jelu i piću, priznali ste svoj tajni grijeh: pohovane paprike punjene kajmakom. Gdje planirate da ih pojedete?
– U Skadarliji, gde drugo? To je i prije 30 godina bilo nezaobilazno mjesto koje bih posjetio svaki put kad sam u Beogradu. Prije četiri godine uvjerio sam se da je Skadarlija gdje je nekad bila i da se ništa nije promijenilo, bar što se tiče pohovanih paprika s kajmakom, ljubaznih konobara i nasmijanih svirača.
Hoće li i ovoga puta, kao prije četiri godine, djeca doći s vama u Beograd? Ili supruga?
– Ovog puta dolazim sam, barem što se porodice tiče. Moja djeca i supruga imaju svoje poslove i obaveze, tako da su rijetke prilike kada mi se pridruže na koncertima i putovanjima.
– Upravo sam pomislio na Penelopu. Da, Amela je moja Penelopa, samo ja se brže od Odiseja vraćam kući, ali za razliku od njega, ponovo i odlazim da bih se brzo vratio. To je život i sudbina profesionalnog muzičara.
Rekli ste jednom da vam ona dosta ugađa, a kako se revanširate vi njoj?
– Dozvolite da ipak zadržim nešto od privatnosti za sebe, ali reći ću vam da ti mali znaci pažnje pomažu da se održi plamen koji, u našem slučaju, gori već više od 30 godina.
Kako izgleda vaš idealan zajednički provod, sjećate li se nekog skorašnjeg savršenog dana?
– Svaki dan je savršen kada smo Amela i ja zajedno.
Čini se da je vaša pjesma Moja mala Židovko ponovo aktuelna, a i sami ste u mladosti bili protagonista priče o zabranjenoj ljubavi, jer su se Amelini roditelji na početku protivili vašoj vezi. Da li se nekad dešavalo da se vama nije dopala neka ljubav vaše djece?
– Odavno znam da, nažalost ili na sreću, mi ne biramo koga volimo. Kad je riječ o ljubavi, nemoguće je ugađati bilo čijim ukusima i zahtijevima. Važno mi je da moja djeca budu srećna i zadovoljna, iako isto tako znam da meni kao ocu nikad niko neće biti dovoljno dobar za njih, kao što nijednom roditelju nije. Ali, takav je život. Moje je da im dozvolim da izaberu vlastiti put u njihovom pokušaju da ostvare svoje želje i svoje snove. Čak i u slučaju da ne dijelim njihovo mišljenje ili ne smatram izbor dovoljno dobrim, to je njihova odluka i oni imaju neotuđivo pravo da žive kako žele, jer će sami snositi posljedice svojih izbora. Moj život možda je dobar primjer da djeca i mladi ljudi ponekad zaista bolje od svojih roditelja ili sredine u kojoj žive znaju šta je za njih bolje.
Kao dijete, ostali ste sami s majkom, jeste li ikada oprostili ocu što vas je napustio? Ima li to veze s vašom sadašnjom privrženošću porodici?
– To je stara, ali važna priča koju pričam samo kada me pitaju. Rijetko razmišljam o ocu, jer sam u životu imao dosta vremena da se pitam i mislim o tome. Oprostio jesam, zaboravio nisam, ali ne želim da se sjećam jer je to davno iza mene, u dalekoj prošlosti. Ne volim dugo da gledam u retrovizor jer mi to otežava da vozim naprijed, tako da samo povremeno bacim pogled na ono što je prošlo i što se neće i ne može vratiti i biti bolje nego što je bilo. U životu nastojim da budem dobar otac svojoj djeci, nadam se da sam bar malo uspješan.
U mladosti ste radili čak i u fabrici, jeste li tada maštali da postanete zvijezda?
– Maštao sam da ne radim u fabrici. To je tada bio moj jedini san, jer sam radio najgore fizičke poslove, a htio sam da pišem i pjevam pjesme. Činilo se da jedino one mogu da me izbave pa sam im se svim srcem posvetio. Od tog početka do danas neumoran sam u muzici i ne poznajem radno vrijeme kao kategoriju, radim koliko treba i kad treba, a to je mnogo posla, obaveza i uloženog vremena. Naprosto ne znam i ne mogu drugačije. Izgleda da sam izuzetne radne navike stekao na pravom mjestu.
(story.rs)
