ZAR JE BILO POTREBNO DA OVOM ČOVJEKU ODSJEKU GLAVU, PA DA SE PONOVO SVI SLOŽIMO? Tragedija Tomislava Salopeka pokazala nam je da smo mi Balkanci ipak braća!

U trenutku kad je svijet obišla vijest da se Tomislavu desilo nešto nepojmljivo, nismo bili više ni Srbende, ni Hrvatine, ni Bošnjačine, ni ustaše, ni četnici, ni balije. Bili smo ponovo ono što smo odavno zaboravili - braća

Posle 30 godina mržnje, ratova, ubijanja, bijede, jada i krvi, Balkan se ponovo ujedinio. Povod za ovo - tragedija jednog od nas, Tomislava Salopeka, oca i muža kojem su islamski fanatici odsjekli glavu u Egiptu.

Odsjekli su mu glavu. Nožem, nekome ko govori hrvatski/srpski/bosanski/srpskohrvatski. Odsjekli su glavu jednom našem. Jednom čija djeca govore istim jezikom kao djeca svih nas, iste crtaće gledaju, istu muziku slušaju. Iste snove sanjaju. E njihovom tati su odsjekli glavu.

U trenutku kad je svijet obišla vijest da se Tomislavu desilo nešto nepojmljivo, nismo mi ovde na Balkanu bili više ni Srbende, ni Hrvatine, ni Bošnjačine, ni ustaše, ni četnici, ni balije. Bili smo ponovo ono što smo odavno zaboravili – braća. Braća i sestre Tomislava, jednog od nas, našeg čoveka koji je stradao. Prvi put otkad postoji internet, nije bilo svađe. Samo osećaj jedinstva, pa i spremnost da se Tomislav (ili Miroslav, ili Senad) brani, štiti. Da se zaštite njegova deca.

Na žalost svih nas Balkanaca, izgleda da je potrebno da nas dobro lupi po glavi, pa da shvatimo koliko je glupo, primitivno, bezrazložno i samoubilački bilo ubijati se, ratovati, svađati se, psovati jedni drugima majke – samo zato jer je jedan pravoslavac, drugi katolik, a treći musliman. Balkanski tvrdoglavci tek sada shvataju da je tamo napolju, oko njih, ali i protiv njih, jedan strašan, veliki svijet, svijet koji guta male i proždire ih, kao da ih nikad nije bilo. Pa i onako ujedinjeni bili smo mali, a sada…

Dok smo mi ovde pucali jedni u druge, proterivali se, rušili gradove jedni drugima, oni napolju su radili, bogatili se, razmnožavali se, razvijali se, napredovali. Svijet se mijenjao. Rađao se novi svijet, nimalo nalik onom koji je postojao dok smo se mi međusobno ubijali. Rađao se jedan opasniji svijet, aždaja od svijeta.

I sad smo se suočili s jednim od mnogih lica novonastale aždaje. Došla je aždaja u naše dvorište, uzela je jednog od nas, ubila zauvek srca njegove dečice i supruge. A nije ISIS jedina (aždaja) s kojom ćemo se susresti. Ima ih još, i sve vole Balkance za doručak. Ima tih aždaja u raznim oblicima, videćemo to tek…

Možda nas ovi susreti sa aždajama, koji će biti sve češći, podsjete zašto smo nekada bili braća, zašto smo se voljeli, zašto smo štitili jedni druge. Zašto svaki Srbin ipak iz duše mrzi i pati kad ubiju nekog Tomislava, i zašto će svaki Hrvat da pobijesni kad ubiju nekog Miroslava. Zašto će musliman da plače kad ubiju Tomislava ili Miroslava… I zašto smo nekad ginuli jedni za druge, isti kačamak jeli sanjajući o slobodi. I zašto će uvijek, kad nas neko dira, stisnutih pesnica i sa strašnim gnjevom u srcu, Miroslav da brani Tomislava, Tomislav Senada, a Senad Miroslava.

Takvi smo, prokleti, šta ćemo. Kad nam je lepo, mrzimo se i tučemo. Kad počnu da nas ubijaju sa strane, onda se volimo i grlimo. Kad imamo slobodu, sprdamo se s njom. Kad je izgubimo…

To je Balkan, kakav bio, takav i ostao. Nek je živ, ima i gorih mjesta na ovom svetu.
(Telegraf)