Nelogičnosti: Imamo kvalitetnu so za puteve, a uvozimo je iz Afrike

U nizu poslovnih nelogičnosti kakvih je na svakom koraku u BiH, svakako je i ona vezana za plasman soli za posipanje puteva. Iako tuzlanska Solana može podmiriti svih 50.000 tona ove soli, koliko su godišnje potrebe naše zemlje, skoro tri četvrtine uvozi se iz inozemstva, mahom iz Egipta i Tunisa.

Riječ je o morskoj soli veće granulacije od tuzlanske koja, prema mišljenju stručnjaka Tehnološkog fakulteta Univerziteta u Tuzli, ima slabiji utjecaja na smrznute površine puteva.

"Neko je propisao granulaciju soli za puteve koja favorizuje morsku so, iako je dokazano da naša bolje otapa led na putevima. Osim toga, morska so ima blizu 3 posto nečistoća, a naša svega 0,1 posto. Znači, na oko 100.000 tona soli za puteve, tri tone su nečistoće, radioaktivni materijal, željezo, fosfor i drugi štetni sastojci koji odlaze u kanalizaciju ili vjetrom po našim oranicama", kaže Izudin Kapetanović, generalni direktor Solane u Tuzli.

Posljednjih godina, zahvaljujući upornosti menadžmenta Solane, ali i pojedinaca iz vlasti koji logikom zdrave pameti žele dobro domaćoj proizvodnji, tuzlanska so za puteve više se koristi, ali još nedovoljno.

Kapetanović podsjeća da je 2010. godine, kada je zima bila iznimno oštra, Solana prodala Švicarskoj, Njemačkoj, Hrvatskoj, Srbiji i drugim zemljama u okruženju blizu 35.000 tona soli za puteve.

"Ispred naše tvornice svakog dana bilo je između 30 i 40 šlepera koji su čekali na utovar za transport u inozemstvo. A u isto vrijeme u svojoj zemlji nismo mogli plasirati ni 20 posto vlastite proizvodnje. Uvozni lobi je favorizovao afričku so. Istina, posljednje dvije godine, putem Direkcije za ceste FBiH, plasiramo godišnje blizu 12.000 tona soli za puteve ili 25 posto naših mogućnosti", navodi generalni direktor Solane.

Postavlja se pitanje zašto se država maćehinski odnosi prema uspješnim domaćim proizvođačima, pogotovo onima koji redovno izmiruju svoje obaveze prema državnim kompanijama, poput Termoelektrane Tuzla, Rudnika soli Tetima i Elektroprivrede BiH, čije resurse koriste tuzlanski solari.

"Na svaku tonu proizvedene soli državi plaćamo 80 posto, a to su sredstva za utrošenu tehnološku paru, slanicu i struju. Od toga, dio sredstava ide u penzioni fond, za zdravstveno osiguranje, za poreze i plaće radnicima. Kada se uveze so iz Afrike, istrese se u neko skladište u BiH, pojedinci pokupe kajmak, a država od toga nema ništa", argumentira Kapetanović.

Postavlja se pitanje kako je moguće da država ne shvata boljitak ili dio boljitka koji ima zato što se so proizvodi u domaćoj, unatoč svemu, uspješnoj tvornici?

"Da nije Solane i Sisecam sode u Lukavcu, kome bi, na primjer, slanu vodu plasirao Rudnik soli Tetima i da li bi ta državna kompanija uopće postojala", konstatuje dr. Izudin Kapetanović, generalni direktor Solane Tuzla.