Da se naježiš: Bugojanac oduševio Bosnu rijetkim plemenitim djelom!

Kada je uzorni građanin Emir Tihak na adresu redakcije Bugojno-danas prijavio izgubljeni lančić, priča se završila uspješno, Bugojno-danas vam prenosi saopštenje u cijelosti koje im je Emir poslao.

Javljali su se pojedinci, možda lažno, možda bas slučajnost da je par njih izgubilo nakit. Javila mi se jedna gospođa koja je rekla da joj je mama kupila istu ogrlicu kao i njenoj sestri i pokazat će mi sestrinu. Popio sam kafu sa dotičnom, ali ogrlice nisu bile iste. Odmah mi je rekla nije to moja i prije nego je pokazala svoju ogrlicu. Na njenom licu nisam primjetio da žali što nisam pronašao baš njenu. Pitao sam je zašto se smije dok me gleda i zašto nije razočarana. Odgovorila je: Drago mi je što sam u životu srela nekog poput tebe. Iskren da budem drago mi je tada bilo zbog moje vrline koju sam pokupio od rahmetli oca.

Krenuo sam kući sa dva osjećaja koji su se međusobno ispreplitali, jedan je sreća na tako divnim riječima, a drugi je blago razočarenje što nisam našao vlasnika. Žureći da što prije dođem kući, da se osvježim jer se radilo o popodnevnim časovima kad sunce najviše grije, sreo sam neku staricu i djevojčicu kako nešto traže baš na onom mjestu gdje sam ja našao nakit. Zastao sam i posmatrao ih krišom. Starica je rekla: A dušo moja trebala si odmah javiti sad je kasno, našao je to neko. Prišao sam i pitao šta traže onako direktno i drsko bez da sam ih pozdravio. Starica mi reče: Ma neku noć ova moja unuka šetala sa mamom i ujeo je komarac za vrat i kako je rukom trznula po vratu otkine lančić negdje ovdje… Izvadio sam iz džepa taj komad nakita i samo pružio ruku prema starici. Situacija je bila više nego smiješna, žena je uzela ono što je njeno ali samo nijemo gledala u mene sa poluotvorenim ustima ne govoreći ništa. Gledala je u mene kao da sam izveo neku nesvakidašnju čaroliju.

Ja sam krenuo kući i opet isti lapsus nisam je ni poselamio, stvarno ne znam zašto, samo sam razmišljao o časi hladne vode jer sam strahovito ožednio. Udaljeći se nekih 10-15 metara čuo sam staricu kako kaže: Sine Bog te čuvao kud god koračao. I ja dobijem nagradu, za mene veliku…..

Mjesec prije pronašao sam zlatan prsten u caffe Dajmonsu gdje često izlazim ali sam iste noći pronašao vlasnicu.

Prije par godina, kad je u Bugojnu pao onaj veliki snijeg, krenuvši iz grada pronašao sam novčanik sa dokumentima i povećom svotom novca. Odmah sam tražio vlasnika i brzo našao jednog gospodina koji me je lično odvezao kod vlasnika. Čovjek me jako lijepo primio, kafa, sok, ponudio me i svinjskom pekom ali kad sam mu objasnio koje sam vjeroispovijesti tražio je od svoje supruge da to skloni sa stola. Bio je jako darežljiv, nudio je pola para ali nisam mogao niti želio uzeti toliku svotu novca. Na kraju mi je dao 100 KM, jer mu nisam uspio objasniti riječ HALAL, jer je katoličke vjeroispovijesti.

Ono što nikad neću zaboraviti vezano za ovu priču je sljedeće. Tražio je od mene da mu pričam o sebi, a ja sam mu odgovorio samo da sam po zanimanju profesor historije, da mi je otac poginuo u ratu 1993 godine i da živim sa majkom i sestrom. Dok sam mu pričao krišom sam razgledao po kući koja je bila opremljena skupocijenim namještajem. Primjetio sam na stolu pepeljaru u kojoj je bilo malo pepela i zaključio da neko od njih konzumira cigarete, moj najveći porok. Požuda me je nadjačala i pitao sam gospodina bi li mi mogao dati samo jednu cigaretu jer nemam ni jedne, a stid me je bilo reći da već danima nisam imao svoje cigare, jer živim samo od penzije koju imamo iza poginulog oca što je KRPI KRAJ S KRAJEM. Tada me je Ivan (kako se zvao čovjek kojem sam vratio njegov novčanik) pogledao duboko u oči i pustio suzu rekavši: Takav život imaš, ni jedne cigarete nemaš, a meni si vratio sve do zadnje marke. Tad me je bilo stid što sam tražio cigaretu, u zemlju sam propadao, ali bilo je gotovo…Čovjek ustade i uze od žene dvije kutije Walter Wolfa, jer je jedina ona konzumirala cigare, a bile su joj posljednje u kući i dao mi ih. Nikad slađe nisam uživao sa svojim porokom…. TO JE MOJA PRIČA.