Željezno Polje: Kada pada kiša, ne spavamo

Nijedno klizište u mjestu sa gotovo 5.000 stanovnika nakon godinu dana nije sanirano, a dio mještana još nema dom.

Blatnjave dječje čarape, zahrđalo kuhalo za vodu, polomljene šnale za kosu, uprljani mali plišani jastuk u obliku srca te ostaci frižidera, razbacani po osušenom blatu, podsjećaju na nekadašnji život u kući do pola zatrpanom zemljom na ulazu u Željezno Polje.

Usred ovih uspomena, na maloj očišćenoj stolici pored daske za peglanje izvučene iz drugog sprata kuće, jer je prvi još pod zemljom, sjedi Alija Tutnjić, uzimajući gutljaj vode iz prašnjave flaše u trenucima odmora.

Ovaj 81-godišnjak već gotovo godinu dana svako jutro budi se u tuđem stanu gdje živi kao podstanar i odlazi u svoje Željezno Polje, pokušavajući izvući nešto stvari iz kćerkine kuće, pedesetak metara niže od mjesta gdje se nekada nalazio njegov dom.

“Moje kuće više nema. Tu sam trospratnicu izgradio početkom osamdesetih, a uništena je kada je prije godinu dana krenula zemlja. Mozak se mutio. Sinova kuća je isto bila tu, a eno je tamo dole, 50 metara niže. Bio sam bogat sa jabukama, ali ni toga više nema”, govori ljubazno ovaj Željeznopoljac, iako je izgubio sve.

Njegova kuća jedna je od osamdesetak potpuno uništenih u prošlogodišnjim klizištima koja su promijenila izgled ovog mjesta sa gotovo 5.000 stanovnika, nastanjenim u selima od podnožja do vrha nekoliko brda.

Iako puno života, mještana koji se uglavnom mogu sresti u zasadima malina, djece sa ruksacima koja trče uništenim putevima prema školi, nijedno klizište u Željeznom Polju godinu dana od katastrofe još nije sanirano.


Njih šest nalaze se u naseljenim selima, a na rubu jednog, u srcu Željeznog Polja, smještena je ambulanta, prodavnice, kuće, te škola u koju ide 450 djece.

“Ljudi su stalno u nekom strahu, pogotovo kada pada kiša”, priča Alija dok se nesigurnim drvenim merdevinama penje na treći sprat kako bi nam pokazao stare fotografije u sačuvanom albumu.

Nada se, kako kaže, da će uskoro ponovo imati svoj dom, jer je već prošla godina dana otkako ga je progutalo klizište.

“Ovdje nema više gradnje, tako nam je rečeno u opštini Žepče, rekli su nam da će Karitas sada 15. maja početi graditi u Golubinji 25 kuća, dobit ćemo ključeve u septembru, tako su nam rekli”, kaže prinoseći malu stolicu ispred kuće kako bi obavio popodnevnu molitvu.

“Bio sam kao u raju, a sada je sve u kamenju. Eto tako vam je. Da ste mi živi, zdravi i veseli…”, govori i počinje molitvu okružen zemljom te stvarima i uspomenama koje je uspio izvući.

Nešto niže, u selu Čole u podnožju Željeznog Polja, dočekuje nas njegov komšija u blatnjavim gumenim čizmama, domaćinski stavljajući dasku kako bi mogli preći preko izvora vode i blata do njegove zatrpane kuće.

Iako je Mirnes Jusufović sve izgubio u klizištu, ljubazno nas prima, kao i svi stanovnici ovog mjesta.

“Kod mene je totalna šteta, nisam još dobio ništa, sada sa djecom i suprugom živim u jednoj baraci koju mi je dala firma. U opštinu Žepče idem već godinu dana, a kad god odem, kažu polako, doći ćeš na red, nisi sam, ima vas 200 takvih, navodno. Ma, ima nas više”, priča taj Željeznopoljac, a pored njegovog doma, zatrpane su i kuće njegovih roditelja i brata.

Život na rubu klizišta

Odvodi nas do prostorije koja je nekada bila podrum, dok sada izgleda kao da je u nekom tunelu, jer su nanosi zemlje prekrili i prvi sprat. Iz njega vire drške zakopanog alata kao i guvernale bicikla Mirnesovog sina.

“Sada misle valjda izgraditi 25 kuća i ja se nadam da ću biti jedan od tih koji će se useliti. Recimo, ovo naše selo je sada totalno razbacano, neko živi u Žepču, neko u Zenici, ima nas svugdje”, kaže nastavljajući čistiti oko nekadašnje kuće.

Njegov komšija Besim Hibović, do kojeg dolazimo također prelazeći dasku koja je postavljena preko korita, donekle je uspio obnoviti kuću, ali svojim vlastitim novcima i onim što je uspio posuditi.

“Niko nama ništa nije dao. Procijenili su štetu na 7.000 maraka [3.500 eura], a toliko ne košta ni dio namještaja”, žali se dok sa suprugom čisti nanose zemlje.

Kuće Tutnjića, Jusufovića i Hibovića, koje se nalaze u podnožju, nastradale su kada se zemlje pokrenula sa vrha brda u Željeznom Polju. Kao i većina asfaltiranih cesta, koje sada izgledaju kao makadamski putevi ili ih nema, pa ugrožavaju život stanovnika.

Amer Ahmić, predsjednik mjesne zajednice Željezno Polje, kaže da su od federalnih vlasti i stranih organizacija za sada dobili samo 700.000 maraka [350.000 eura] za obnovu ključnih puteva koja spajaju razbacana sela. Ipak, šteta je milionska.

Međutim, ono što ga zabrinjava, kao i većinu stanovnika, su klizišta koja još nisu sanirana.

Odvodi nas na jedno, u srcu Željeznog Polja, na čijim rubovima se nalazi škola, ambulanta, mjesna zajednica, prodavnice i kuće. Jedna od kuća je i njegova te se morao iseliti zbog opasnosti.

“Ovdje su najveći problem napravile podzemne vode. Iako su dolazili geolozi i ispitivali, nijedno klizište nije sanirano niti je počeo proces sanacije. Ljudi su nervozni kada pada kiša, žive u strahu da bi im se opet moglo pomjeriti tlo pod nogama.”

‘Virimo da vidimo ima li pukotina’

U slučaju padavina, Derviša Sinanović, kaže, ne može zaspati. Njena kuća u selu Orčevići nalazi se odmah uz veliko klizište sa čijeg vrha doslovno visi višespratna kuća, čiji su se vlasnici morali odseliti. U maju prošle godine, zemlja se tu prva pokrenula, te prošla pored Dervišine štale, čiji jedan zid sada gleda u provaliju, a do vrata se teško dolazi.

“Imala sam kravu, ali sam je morala prodati, jer ne može više ući u tu štalu. Sada jedino mogu imati kozu, da se može verati po ovom klizištu”, dodaje u šali. Ipak, ozbiljnijim tonom nastavlja pričati da niko nije dolazio da vidi ima li još opasnosti za nju i njene komšije.

“Ne spavam kada je kiša, izlazimo iz kuća, virimo po pločama da vidimo ima li pukotina. Da meni hoće ostati moja kuća, ja ne idem nigdje, mi živimo kako živimo i tako nam je”, kaže.

S druge strane brda, u još jednom selu zjapi malo manje klizište, u dvorištu Dževada Šišića.

“To je bilo isto da je neko minirao zemlju, tako je izletilo sve prošle godine. Žena sada boravi kod sina u Zenici i ne želi da dođe. Ja tu budem kada je kiša i gledam hoće li sve zemlje odnijeti. Imam izvještaj od civilne zaštite iz opštine, rekli su da treba doći geološka služba da ispita, ali nije niko dolazio. Rekli su mi i da ja moram aplicirati za sanaciju”, kaže Šišić.

Iako na prijetećim klizištima, život u Željeznom Polju se nastavlja i stanovnici se pripremaju za berbu i otkup malina u junu. Putevima, većinom uništenim, mimoilaze se automobili mještana koji obavljaju svoje poslove.

Ipak, svakodnevno gledaju u nebo, u strahu da bi nova kiša mogla ponoviti katastrofu od prošlog maja.