Kavkaski pastiri iz Vogošće: Od ovih pasa strahuju i vukovi (FOTO)

U Krivoglavcima kod Vogošće Hamdija drži dvanaest rasnih pasa, odreda uvezenih sa sjeveroistoka. Pehari poredani na stolu svjedoče o njegovoj posvećenosti. Snažne kavkaske ovčare svakodnevno hrani, njeguje i vodi na takmičenja. Ako vidite Hamdijine pse, a ne osjetite ljubav ili naklonost, onda mora da ste mačka








Da psi nisu čovjekov život, ali da život čine potpunim, reći će Hamdija Smajić, zaljubljenik u najbolje čovjekove drugove. Četrdeset godina bavi se kinologijom, pasminama, uzgojem pasa, njihovom njegom i ponašanjem.


Još ga je kao dječaka dirnula tuga u očima psa. Od tada do danas pronalazi smiraj u njihovom pogledu zagledanom u beskraj. Kako kaže, njegova je majka dugo mislila da ptice razbijaju kokošija jaja, ali ih je on krao kako bi nahranio pse koje je držao nedaleko od kuće. Kako je rastao, rasla je i ljubav prema ovoj plemenitoj životinji. S vremenom se počeo profesionalno baviti kinologijom, upoznavati se s vlasnicima širom svijeta i obilaziti takmičenja. U početku je držao njemačkog ovčara, tornjaka i šarplaninca. Onda je 1990. godine u Beogradu vidio kavkaskog ovčara i „zaljubio“ se u njega. To je bio i prvi pas te vrste na Balkanu u vlasništvu Zorana Rujovića. Tada otkriva ljepote pasmina o kojima nije znao mnogo te nabavlja volkodava i turskog kangala.

Čak je i za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu Hamdija brinuo o psima. Kad je krenuo u izbjeglištvo s Romanije, njegov je otac poveo nešto stoke i dva psa. Jedan od njih bio je kavkazac, kojeg je Hamdija nabavio neposredno pred Agresiju, i to je bio prvi pas te vrste u Bosni i Hercegovini. S Hamdijom u Olovu preživio je cijeli rat.

“I tada sam pronalazio načine da psima osiguram ishranu i kakve-takve uvjete za život. Bilo je dana kada sam s njima dijelio onaj dio hrane koji bi pripao meni. Šta sam jeo ja, jeli su i oni”, ponosno pripovijeda Hamdija.

Danas je Hamdija vlasnik dvanaest rasnih pasa. Rođaka Meadina zaposlio je da brine o njihovim potrebama, hrani ih i njeguje. Budući da su na malom prostoru prisutne različite pasmine, nerijetko neprijateljski raspoložene jedna prema drugoj, psi su smješteni u zasebnim kafezima kako ne bi došlo do međusobnog sukoba. Svi posjeduju rodne listove, zdravstvene knjižice i pasoše, čime se ne može pohvaliti ni dobar dio građana Bosne i Hercegovine. Hamdija ističe da od uzgoja pasa nema nikakvog profita, jer je kupovna moć ljudi veoma mala. Potrebne su znatne svote kako bi se osigurali odgovarajući smještaj, hrana, vakcinacija… Samo je za ishranu potrebno odvojiti oko 1.000 maraka svakog mjeseca, što većina ljudi nije u mogućnosti. Srećom, Hamdija je vlasnik uspješne firme pa mu takvi izdaci ne znače mnogo u usporedbi sa zadovoljstvom koje mu psi pružaju.

Kavkaski čuvari stada

Od svih pasa koje posjeduje, Hamdija posebno ističe srednjoazijskog ovčara Serđu. Livadom korača ponosno. Čim snažnije korača, Meadin je u problemu da ga obuzda. Veličanstven pas. Snaga njegovih prsa i nogu, ali i težina od 75 kilograma čistih mišića, ulijevaju strahopoštovanje prema kavkaskom pastiru. Začuđuje njegova pitomost. Hamdija ga miluje kao svoje dijete. Nježnog je diva prije dvije godine kupio u Ukrajini. Platio ga je 8.000 eura i, kako kaže, nije niti jednog trenutka zažalio za tim novcem. Naziva ga Kličkom, zbog zemlje iz koje ga je uvezao i zbog njegove snage.

Opisujući ga, Hamdija uz osmijeh upotrebljava leksiku tipičnu za ljudska bića: “Serđo ima sedam sinova. Svi su stasiti kao i on. Pored njih, ima i jednu kćerku, ljepoticu. Skoro svaki dan sam s njima. Da ti samo vidiš kako se obraduju kada me ne bude nekoliko dana pa se vratim. Auto mi izdaleka prepoznaju pa zalaju. A tek njihova radost kad se sretnemo.”

Na teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza održavaju se takmičenja, tradicionalne smotre koje se organiziraju stoljećima. Tako se vrši selekcija rasnih pasa.

“Kod nas bi to nazvali borbom. U test karaktera uključeni su sudija i delegat. Sve to osigurava policija. Bio sam u Odesi sedam dana i prisustvovao sam testovima. Međutim, nije to ni slično ovim borbama gdje na sve strane frca krv. Više je krvi u MMA borbi, nego u testu karaktera. Ovdje postoje jasna pravila kako bi se izbjegle povrede pasa. A najčešće do borbe i ne dođe. Dva psa dok onjuše jedan drugog shvate ko je od njih jači pa jedan samo podvije rep i okrene se – što znači da je izgubio”, pojašnjava Hamdija.

Ukoliko i dođe do fizičkog obračuna između njih, kazuje Hamdija, onda čim jedan od njih pusti glas, čim lane, proglašava se kraj borbe i pas koji nije pustio glas biva proglašen pobjednikom. U zemljama bivšeg Sovjetskog saveza testovi karaktera zakonski su uređene i potpuno legalne smotre. Hamdija spominje sudiju Muhamedova, koji je u svijetu testova karaktera ono što je Kolina u svijetu fudbala. Taj čovjek pored suđenja testova karaktera obavlja funkciju ministra poljoprivrede Kazahstana.

Davitelj vukova

Hamdija kazuje da je prvi u Bosni i Hercegovinu uvezao pasminu volkodava. Oni su posebno cijenjeni u zemljama njihovog porijekla, na teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza. Od davnina su pastiri Dagestana i Kazahstana na Kavkazu svoja stada povjeravali ovom gorostasu. Danas su rasprostranjeni na teritoriji cijele Rusije. Volkodav je jedini pastirski pas na svijetu od kojeg strahuju vukovi. Njegovo ime u prijevodu znači “davitelj vukova”. Hamdija pojašnjava da volkodav u hijerarhiji pastirskih pasa suvereno drži prvo mjesto. Tik je uz njega srednjoazijski ovčar kakav je Serđo. Pet je pozicija ispod turski kangal pa kavkaski ovčar, a od njih su za nekoliko mjesta udaljeni tornjak i šarplaninac.

Prije izvođenja volkodava Arlana, Meadin provjerava jesu li drugi psi dobro zatvoreni u svojim kafezima, kako ne bi nastradali. Uzdignut rep i kratka bijela dlaka podsjećaju na izgled polarnog vuka. Arlan ne laje. On riče. Od njegove rike ledi se krv u venama. Lepršavim hodom skriva težinu od 93 kilograma. August Strindberg zapisao je da su psi u Sibiru tako brzi jer je drveće miljama udaljeno jedno od drugog. Arlan je očit primjer brzine o kojoj piše švedski pisac. Njegov otac Džigit zvanični je šampion Evrope. Hamdija kazuje da je Džigitova krv među najcjenjenijima u svijetu, a Arlanov je ugriz jedan od najsnažnijih od svih pastirskih pasa. Pritom posjeduje izgrađen karakter. Kada Arlanu povjerite nešto na čuvanje, pojašnjava Hamdija, jedino preko njega mrtvog možete doći do onog što mu je povjereno.

Volkodav je jedina rasa koja raste do petnaestog mjeseca. Njihov je životni vijek petnaestak godina, što je duže od većine drugih pasa. Hamdija objašnjava da žive tako dugo zbog genetike i porijekla, jer se rađaju na Kavkazu, na nadmorskoj visini od 6.000 metara. On posjeduje šest volkodava. Većinu je nabavio iz ruskog Volgograda po cijeni od po 2.000 eura. Pse poručuje preko prijatelja kinologa iz Rusije. Transport se plaća 12 eura po kilogramu. Mladi volkodavi kojima je pedeset dana teški su petnaestak kilograma. Hamdija ih hrani sve do njihove smrti. S primijetnom tugom kazuje kako mu je prošle godine uginuo kavkazac Orion.

“On je bio kao čovjek. Sve je znao. Nikad nisam imao boljeg psa. Nisu džaba naši stari rekli da je pas najbolji čovjekov drug. Nije to bezveze rečeno”, kaže hamdija Hamdija.