DODIK BI KAO DA SE OTCIJEPI, A MI MU KAO NE DAMO

„Sedamdeseta godišnjica od završetka Drugog svjetskog rata i 20. godišnjica genocida u Srebrenici pokazuju da svaka generacija Bosanaca, Bošnjaka, bosanskih Hrvata i bosanskih Srba pati od posljedica sukoba. Dok se sigurnost i stabilnost ne ugradi u cijelu BiH, moramo uraditi sve kako bi uvjerili ovu generaciju da smo iskreni kada kažemo: 'Nikada više!'“, izjavio je bivši britanski ambasador u BiH Matthew Rycroft na nedavno održanoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. 

Rycroftovo „nikada više“ se kosi se nedavno objavljenom analizom Edwarda P. Josepha, objavljenoj u Foreign Affairsu“, u kojoj Joseph upozorava na mogućnost izbijanja novih sukoba na teritoriji nekoliko balkanskih zemalja, među kojima je i BiH. „Nikada više“ ozbiljno ugrožava i nedavno usvojena rezolucija SNSD-a koja govori o mogućnosti raspisivanja referenduma za otcjepljenje Republike Srpske 2018. godine.

„Republika Srpska nema pravo na otcjepljenje. Granice se neće ponovo crtati. Stav Evropske unije je jasan i glasan: samo ujedinjanoj i funkcionalnoj BiH će se ponuditi članstvo!“, kategoričan je bio Rycroft komentarišući najave SNSD-a.

Sa procjenama Edwarda Josepha se ne slaže ni profesor Slavo Kukić, koji ističe da ne postoji mogućnost eskalacije većih sukoba na teritoriju BiH, a naročito da ne postoji mogućnost otcjepljenja određenih teritorijalnih jedinica unutar BiH.

„Puno bliža realnosti je ocjena koja se odnosi na Makedoniju i na Kosovo, nego na BiH. Ja možda ovo govorim jer sam životni optimista i jer volim svoju domovinu, ali to govorim i kao profesor koji se bavi analizama socijalnih sistema“, izjavio je za Source.ba portal profesor Kukić.

Joseph u pomenutoj analizi kao faktore koji bi mogli doprinijeti destabilizaciji BiH ističe objavljivanje rezultata popisa stanovništva, te 20. godišnjicu genocida u Srebrenici.

„Prošla je BiH u svojoj povijesti i puno teže kataklizme i puno teže unutarnje šokove i puno teže udare na sebe od onoga što treba proćiobilježavanjem 20. obljetnice genocida u Srebrenici i povodom svih tih polemika koje se tiču popisa stanovništva. To jesu dijelovi unutarnjeg konflikta koji ima etnički podtekst, ali taj etnički podtekst nam traje od 90-ih godina“, ističe profesor Kukić.

Ne znam koliko me, kao potpisnika ovog teksta, iz kruga pouzdanih prognozera budućnosti zemlje diskvalifikuje činjenica da sam potomak onih koji su u proljeće '92. godine prognozirali da rat neće pokucati na naša vrata, ali društveno-političke okolnosti danas su u mnogome drugačije u odnosu na početak 90-ih godina prošlog stoljeća, na čemu zasnivam optimizam da sukob takve vrste u BiH u doglednoj budućnosti nije moguć.

Naravno, ne vjerujem ni u utopijsku verziju bh. budućnosti u kojoj će svi građani osjećati BiH kao svoju, bez aspiracija da jednog dana budu dio velike zajednice pod imenom neke od susjednih zemalja. Njihove težnje ostaju nepromijenjene, ali su slične težnje onih sa druge strane granice u posljednjim godinama bitno drugačije u odnosu na posljednje decenije prošlog stoljeća. Hrvatska je dio Evropske unije, Srbija teži istom cilju i teritorijalna ekspanzija se apsolutno ne uklapa u taj evropski koncept.

Prijetnje ili obećanja, u ovisnosti iz koje perspektive gledate, koja govore o otcjepljenju dijela teritorija BiH su, kao što se to u bezbroj navrata ispostavilo, dio uobičajene retorike koja u praksi nema šansu za realizaciju. Međutim, situacija „oni kao hoće da se otcijepe, a mi im kao ne damo“ je idealna za održavanje postojećeg stanja u BiH.

Euroatlantske integracije nisu jedini argument koji anulira mogućnost izbijanja većih sukoba na teritoriju BiH. Ni Srbija, a ni Hrvatska, nemaju kapacitet i dovoljno snažan motiv da utiču na dešavanja u BiH u mjeri u kojoj su uticali 90-ih godina, a bez tog uticaja sukob kakav smo imali jednostavno nije moguć. Onih koji su spremni na takav sukob ima i uvijek će ih biti, istina u mnogo manjoj mjeri nego prije 23 godine, ali postojeće destruktivne snage ne posjeduju kapacitet za nešto više od sporadičnih incidenata.

Poruka „mirno spavajte, rata neće biti“ ovaj put ima mnogo više smisla u odnosu na 1992. godinu.

„Bosna i Hercegovina ostaje nedovršen posao. Kao mnoge zemlje u tranziciji, suočava se sa političkim, ekonomskim i društvenim izazovima. Dok se ti problemi ne riješe, međunarodna zajednica ne smije smanjiti uticaj. Mnogi građani BiH još uvijek ne vjeruju u BiH“, izjavio je bivši američki diplomata Jacques Klein na sesiji „Prije i poslije Daytona: Bosanska prošlost i njena evropska budućnost“, koja se održala ranije ovog mjeseca.

Upravo ocjena BiH kao „nedovršenog posla“ međunarodne zajednice je ključna u definisanju krivca za postojeće stanje koje ostavlja mogućnost za spekulacije o novim sukobima. Aktuelna i sve prethodne vlasti snose ogromnu krivicu, ali one su se kretale u okvirima koji su definisani Daytonskim sporazumom, a čiji je autor upravo međunarodna zajednica.

Bliži se 20. godišnjica potpisivanja Daytonskog sporazuma, pa je možda i krajnje vrijeme da se taj posao konačno i dovrši. Vjetar u leđa konkretniji i od „britansko-njemačke inicijative“ ne bi bila milostinja, nego djelimična ispravka greške napravljene stavljanjem BiH u dejtonsku luđačku košulju.
(source.ba)